Prvih nekoliko dana bilo je čudno. Kliknuo bih na neku igru, izgubio nekoliko eura i zatvorio laptop. Osjećao sam se glupo. Pa što to radim? Odrasli čovjek, a sjedim i vrtim kolutove sreće kao klinac. Ali onda, četvrtog dana, dogodilo se nešto što me nasmijalo do suza. Ulovio sam bonus koji je bio toliki da nisam mogao vjerovati. Nisam odmah ni shvatio da je stvarno — mislio sam da je neka greška, neka fora. A onda je došla isplata. Nije to bila neka bogatstvo, ali dovoljno da pokrijem račune i još malo ostane. Sjeo sam na pod, naslonio glavu na rub kauča i počeo se smijati. Onako iskreno, glasno, kao da mi je netko otvorio ventil koji je godinama bio zatvoren.

Od tog trenutka, vavada hrvatska postala je moj mali ritual. Ne svaki dan, ne opsesivno, ali kad bi me pritisnula ona stara tuga, kad bi me uhvatila misao da ništa nema smisla, ja bih upalio stranicu. Ne zbog novca. Novac je bio samo bonus. Zbog onog osjećaja da se nešto može dogoditi. Da nije sve fiksirano, da postoji neka nepredvidivost koja me drži budnim. Počeo sam primjećivati da se smijem više nego prije. Čak i kad izgubim, slegnem ramenima i kažem si — pa dobro, barem sam se nadao nečemu. Nada je, ispostavilo se, bila ono što mi je falilo.

Bilo je i smiješnih situacija. Jednom me sustanar zatekao kako u tri ujutro gledam u ekran i govorim "ajde, ajde, ajde" kao da navijam za nogometnu utakmicu. Pogledao me onako pospano i pitao jesam li dobro. A ja sam mu rekao da sam upravo osvojio dvjesto eura na slotu s voćem. Nije mi vjerovao dok mu nisam pokazao. Onda smo obojica počeli skakati po dnevnom boravku kao djeca. Tko bi rekao da će me online kockarnica spojiti s čovjekom s kojim sam dijelio stan, a s kojim prije nisam progovorio ni dvije riječi osim "plaćam struju".

Naravno, bilo je i onih noći kad bih izgubio. I to bi me peklo. Ne zbog para, nego zbog onog glupog osjećaja da sam opet pao. Ali onda bih se sjetio zašto sam tu. Nisam tu da zaradim milijun. Tu sam da pobjegnem od tišine. I svaki put kad bih se vratio, vavada hrvatska dočekala bi me kao stari prijatelj — bez osude, bez pitanja, samo ekran i šansa. Počeo sam pisati male bilješke o svojim dobicima i gubicima. Ne zbog kontrole, nego zbog sjećanja. Jednom sam napisao: "Danas sam osvojio pedeset eura i nasmijao se prvi put u tjedan dana." To mi je bilo važnije od samog novca.

S vremenom, shvatio sam nešto važno. Nije poanta u tome da pobjegnem zauvijek. Poanta je u tome da imam kutak u kojem mogu biti netko drugi — netko kome se nešto dobro može dogoditi. I kad bih se vratio u stvarni život, nosio bih taj mali komadić nade sa sobom. Počeo sam izlaziti iz stana, javljati se prijateljima, čak sam i na posao počeo gledati drugačije. Ne zato što mi je kockarnica promijenila život, nego zato što mi je dala predah. Dala mi je prostor da dišem.