I eto me, prijavio sam se. Bez ikakvih očekivanja, bez plana, bez ičega osim želje da osjetim nešto drugačije od te teške praznine koja mi je sjela na prsa svako jutro kad se probudim. Prvih pola sata bio sam totalno izgubljen. Vrtio sam one vrtuljke, klikao na razne igrice, ali ništa mi nije bilo jasno. Izgubio sam dvadesetak eura u doslovno pet minuta i skoro ugasio sve. Ali onda sam rekao sebi: "Čovječe, pa nisi ništa ni naučio, daj si šansu." I to je bio trenutak kad sam stvarno počeo shvaćati zašto ljudi vole ovo - jer kada vrtiš onaj kotač ili vučeš ručicu na automatu, tvoj mozak nema vremena razmišljati o računima, o bivšoj, o tome kako si sjebao vlastiti život. Postoji samo TI i EKRAN i taj trenutak kad se simboli poravnaju.

I onda sam dobio prvi veći dobitak. Neću lagati - bio je mali, možda 150 eura, ali meni je to bilo kao da sam osvojio milijun. Skočio sam sa stolice, skoro prevrnuo pivu, i nasmijao se. Prvi put nakon dugo vremena. I to je bio začarani krug - svaki put kad bih izgubio (a gubio sam često, vjerujte mi), rekao bih sebi da je to cijena bijega od stvarnosti. I opet bih tražio vavada zrcalo kad bih slučajno zatvorio prozor, jer bez toga nisam mogao doći do svog malog svetišta. Postalo je ritual - dođem s posla, skinem te glupe radne čizme, skuham kavu, i upalim laptop. Nije da nisam znao da to nije zdravo, ali u tom trenutku me baš briga.

Najluđa noć bila je tamo negdje krajem drugog mjeseca. Sjećam se, vani je padala kića, onakva dosadna jesenja kiša koja natapa sve do kosti. Imao sam u džepu možda 80 eura za ostatak tjedna, ali umjesto da odem u dućan po hranu, sjeo sam i rekao - idemo do kraja. I krenuo sam igrati jednu od onih igrica s bonus razinama, onu sa staroegipatskim simbolima. Zvuči smiješno, ali kad ono zlato krene padati po ekranu, zaboraviš da ti je frižider prazan, da te šef zajebava, da ti bivša već mjesecima nije odgovorila na poruku. Samo brojevi, svjetla, zvukovi. I tako sam došao do bonusa, onog pravog gdje biraš sarkofage. Srce mi je lupalo ko ludom, a ruke su mi se tresle dok sam kliknuo na treći sarkofag. I odjednom - BUM. 700 eura. Nisam vjerovao. Gledao sam u ekran možda dvije minute, trepćući, čekajući da se probudim. Ali bilo je stvarno. I zna što sam napravio? Nisam podigao novac. Uopće mi nije palo na pamet. Nastavio sam igrati jer... jer nisam htio da taj osjećaj prestane. Tih sat i pol dok sam bio "u igri" bio je jedini dio dana kad nisam osjećao tu težinu na ramenima.

Naravno, izgubio sam sve natrag. I još nešto svoga. Ali znate što je čudno? Nisam bio ljut. Ne na način na koji bi normalan čovjek bio. Sjeo sam na pod u dnevnoj sobi, naslonio glavu na kauč i smijao se. Onako iskreno, iz dubine duše. Shvatio sam u tom trenutku da zapravo uopće nisam igrao zbog novca. Igrao sam jer sam trebao osjetiti nešto, bilo što, osim tuge i samosažaljenja. I taj vavada zrcalo mi je postalo kao ulaz u drugu dimenziju gdje sam ja bio netko drugi - netko tko se ne boji, netko tko riskira, netko tko ima kontrolu nad svojom sudbinom. Ironično, zar ne? Jer u stvarnom životu nisam imao nikakvu kontrolu.

Ali onda se nešto promijenilo. Jedne večeri, opet sjedim, opet pokušavam doći do stranice, i skužim da mi je dosadno. Prvi put. Ono, gledam one vrtuljke i boje i jednostavno me ne zanima. I to me preplašilo više nego bilo kakav gubitak. Jer ako nemam ni to, što mi ostaje? I tada sam napravio nešto što nikad nisam mislio da ću napraviti - nazvao sam starog prijatelja s kojim nisam pričao dvije godine. Rekao sam mu sve, cijelu priču, kako sam bježao, kako sam se skrivao iza ekrana, kako mi je vavada zrcalo bilo utočište. I on je šutio, a onda rekao: "Brate, svi mi bježimo od nečega, ali ti si barem skužio da bježiš."

I to je bila ta točka. Nisam prestao igrati iz nekog moralnog razloga ili zato što sam izgubio previše. Prestao sam jer više nisam trebao bježati. Počeo sam ići na terapiju, našao sam cimerstvo s jednim dečkom s posla, počeli smo skupa kuhati i gledati glupe serije. Smijeh se vratio u stan, ali ovaj put pravi, onaj koji ne ovisi o tome hoće li se tri sedmice posložiti na ekranu. I danas? Danas ponekad, baš rijetko, otvorim tu stranicu. Ne igram, samo scrollam malo, sjetim se tih noći, i osjećam neku čudnu zahvalnost. Jer te noći su mi pokazale da sposoban osjećati strast, uzbuđenje, čak i ludilo. Samo sam to trebao preusmjeriti na nešto stvarno.